ARHIVA VESTI
     
 
Štrajkovi, bune, protesti

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST




Štrajkovi, bune, protesti. Svakodnevnica Srbije. Ni mediji se više ne trude da zabeleže, čast izuzecima, sve ono što se događa u unutrašnjosti Srbije.Trgnu se malo, kad nezadovoljni radnici najave dolazak pred nadležne institucije. Vest od jednog dana, sutradan ista vest samo drugo mesto i drugi akteri, zahtevi isti, povod isti, mesto rešenja problema isto. I tako svaki dan. Državne institucije se proglašavaju nenadležnim, Rasim Lajić razgovara, Mlađan Dinkić obećava, Mirko Cvetković ćuti.
Za to vreme radnički predstavnici (sindikalni lideri, kako se sami deklarišu) u stilu političkih analitičara, daju svoje viđenje događaja, u većini slučajeva lično. Kao da se radi o radnicima neke druge države, a ne Srbije i ne članovima tih sindikata, koje lideri tobož predstavljaju. Ni to ne bi bio problem, navikli su radnici u Srbiji, da kad je teško, use i u svoje kljuse. I zato ne iznenađuje što su radnici rešili da svoje probleme sami rešavaju. A problemi su veliki, nerešivi na fabričkom i lokalnom nivou i zato nezadovoljni radnici potežu put, ostavljaju radna mesta, porodice, spavaju pred institucijama države, pokušavajući bar da dođu do nekog, kome će svoju muku ispričati. Za to vreme njihovi predstavnici pričaju svoje priče, poneked i ispod nivoa zavađenih komšinica, ko skim ne bi pio kafu, ko je skim šurovao, ko je koga prodao, ko je uzeo više novca. Ništa ne bi bilo sporno da se ne radi o čelnim ljudima najvećih sindikalnih centrala u Srbiji (bar tako se oni deklarišu) i članovima Socijalno – ekonomskog saveta Republike Srbije. Saveta, koji je osnovan da bi na nacionalnom nivou rešavao upravo probleme zbog kojih radnici u Srbiji štrajkuju i dižu bune. A problemi zbog kojih radnici štrajkuju i potežu za Beograd su jasni svakome samo izgleda nisu jasni sindikalnim liderima u Socijalno – ekonomskom savetu Republike Srbije. Loš model privatizacije, loše sprovedeni postupci privatizacije,odsustvo strategije privrednog razvoja, neodgovorni novi vlasnici privatizovanih preduzeća i odsustvo pravne države. Da li je sindikalnim liderima u Socijalno – ekonomskom savetu to jasno? Naravno da je jasno, ali baš ih briga za to. Nije ih bilo briga ni kada je ovakav Zakon o privatizaciji donošen. Samo ih treba pitati koje su to primedbe na ovakav Zakon o privatizaciji dostavili predlagaču zakona i Skupštini Srbije. Nijedna primedba od strane tadašnjih i sadašnjih sindikalnih lidera nije dostavljena. A, Zakon o privatizaciji i model privatizacije, nije slučajno loš. Ovako koncipiran model privatizaicje, može da sprovede jaka pravna država i jake institucije države. Srbija ni posle deset godina od promena nije ni pravna država, niti ima jake institucije, sva je prilika da ih u dogledno vreme neće ni imati. Privatizaciju u Srbiji su sprovodili svi samo ne one institucije koje su Zakonom predviđene. Zato i imamo to što imamo. Zato sa radnicima umesto direktora preduzeća pregovara Rasim Ljajić, a umesto vlasnika pregovara Mlađan Dinkić i Vlada. Za to vreme bivši Titovi činovnici, a sada vlasnici preduzeća, baškare se na luksuznim jahtama i egzotičnim destinacijama, dok ima radnici štrajkuju zbog neisplaćenih višemesečnih zarada, ne ispunjenih obaveza po kuporpodajnim ugovorima.
Umesto što tračare po novinama i elektronskim medijima, sindikalni lideri, bez obzira šta misle jedan o drugom, ovu temu moraju da stave na dnevni red Socijalno – ekonomskog saveta Republike Srbije i jasno stave do znanja Vladi i poslodavcima da, ili će funkcionisati pravna država ili države uopšte neće biti. Za to neće biti krivi obespravljeni i gladni radnici, izdani i napušteni od svih. Jer ovo što su država ili državni činovnici u ime države uradili srpskoj privredi putem privatizaicje može se uporediti sa genocidom. Čitavi regioni bukvalno su ostali bez privrede i radnih mesta. U bliskoj budućnosti ti regioni će zbog besperspektivnosti ostati i bez stanovništva. Za to nisu krivi samo političari na državnim funkcijama već i vodeći sindikalci koji su Socijalno – ekonomski savet Republike Srbije pretvorili u 26-sto ministarstvo Vlade, sebi obezbedili apanaže iz budžeta Republike Srbije a radnike ostavili na „milost“ novokomponovanim poslodavcima kojima je jedina dodirna tačka sa privredom to što su za male pare došli do preduzeća sa višestruko većom imovinom. Znaju to i „sindikalni lideri“ ali je zov državnog budžeta mnogo veći i mnogo opipljiviji od tamo nekakvih radničkih prava. Zato i pričaju bezvezne priče i bave se bezveznim temama. Zna za te sklonosti „sindikalnih lidera“ Vlada, kao što su to znale i prethodne vlade i zato im servilno ispunjava budžetske i sve druge lične želje grubo kršeći sve zakonske norme. Zaboga, radi se o socijalnim partnerima, takoreći članovima familije i treba ih održati u igri, čak i kada nemaju iza sebe ništa.
Zato kada se postavi pitanje odgovornosti Vlade i vlada za deindustrijalizaciju Srbije i totalno obespravljivanje radnika, ne može se prenabregnuti odgovornost sindikalnih predstavnika u svim tripartitnim telima pogotovo Socijalno – ekonomskom savetu Republike Srbije.


Beograd, 20.08.2009.g.


Industrijski sindikat Srbije
Negoslav Jovanović, podpredsednik

 
     
 
 
 
 
Naslovna O nama Člantvo Međunarodna saradnja Medijski prostor Pravna zaštita Forum Kontakt
Copyright © Industrijski sindikat
designed by servis racunara "Canatlantic"